Stara narodna kršćanska uzrečica kaže "čovjek snuje, a Bog odlučuje". Zaista, Božji plan za nas je bolji od naših snova. Kroz sve neugodne situacije Bog nas priprema za bolje stvari!
Bog nikada nije ravnodušan što njegov narod prolazi. Svaki pojedinac je Bogu neizmjerno bitan. On u svakom od nas vidi svoju ljubljenu djecu. Svoje sinove i kćeri.
Zato je zabrinut za svaki pa i najmanji dio koji kao ljudi na ovoj zemlji prolazimo. Bog je uvijek vjeran svakom od nas. Pažljivo i s velikom brigom prolazi svaku situaciju koja nas povezuje s njim ili nas pak odvlači od njega. Prošlo nedjeljno evanđelje završava s rečenicom: „Mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti.“
To je ono na što obraćamo pažnju danas još više. Naše društvene su se mjere promijenile. Čovjek je postao sve više osjetljiv. Preosjetljiv na svoj egoizam. Postali smo preoholi i sebi dopuštamo ono što nikako nije dobro. Postali smo uvrjedljivi na svaku dobronamjernost. Na svaki ukaz u kojem rujemo prema svojem kraju.
Sebi uzimamo za pravo mnoštvo toga na što nemamo pravo. Svoj grijeh, nedostatak, manu opravdavamo pa čak i pred Bogom a drugome za istu stvar stavljamo to kao najgori zločin. Svatko se nađe samo pozvan komentirati sve oko sebe. Neki se stalno postavljaju kao mjerilo života i svakom loncu postaju poklopac. Ili pak iskaču na sve strane kao iz paštete. Za svaku stvar su mjerodavni i svakom daju savjeta osim što sebi savjeta ne znaju dati.
Kao vegeta u sve se razumiju i miješaju. A o tome kolike su im sposobnosti iza njih stoji uvijek jedno veliko ništa. I takvi su uvijek najglasniji, najpozvaniji. Sebe su samo pozvali da izreknu veliku mudrost i pokažu koliko su zapravo ograničeni. To je bolest današnjeg društva. Bolest malih sredina. Bolest malih država koja se uvijek bavi s tuđim poslom kako se netko drugi ne bi bavio njima.
I zato biblijski odlomci koje čitamo na današnjim euharistijskim slavljima svraćaju nam pozornost na današnju bolest društva koja razara. Pred nama stoji Krist kao jedino mjerilo istine i pravde. On koji se nikada nije ustručavao ni danas se ne ustručava izreći snažnu istinu u kojoj se svi mi pronalazimo. Jer sve oko nas je zagađeno zlom koje kao kiselina rastače cjelokupno društvo.
Naš bolestan lažljivi jezik, naša maligna bolest ogovaranja uništila je sve oko nas. Karcinom zlonamjernog izmišljanja i laganja. Samo da bi bilo interesantno mnogi će sve učiniti da bi bili primijećeni. Svakoga obezvrijediti jedini oni i njihovi nešto vrijede. Bolesne elite ograničenih mogućnosti.
Koliko je samo narušenih međuljudskih odnosa dovedeno na rub egzistencije. Koliko je samo narušenih kolektiva koji jedni drugima podmeću noge kako bi sebe osigurali. Koliki su marginalizirani samo jer smetaju svojim sposobnostima. Tolike razvaline ljudske kreiraju i kroje živote onih koji su sposobni i kojima se radi takvih nikada ne dopušta nikakva prilika niti da pokažu sve svoje znanje.
A na njihovom znanju leži sva zarada i ekonomija uhljebljenih. Jednino je problem što nisu podobni. To je taj truli svijet koji je sve učinio da se mnogi sposobni stave postrance jer ovi nikad ne bi bili prepoznatljivi i trajno su ugroženi od onih koji su vrijedni i marljivi.
Pred nama vjernicima stoji poziv koji se ne treba ni najmanje izostaviti. Pred nama stoji ono da se zauzmemo za istinu i za sebe. To je on a snaga koja je važna. Sebe ne dovesti u situaciju biti kao oni. Oni koji ne znaju kako će reagirati u svojoj skučenosti onda uvijek imaju svojevrsne etikete. Jer ako te se etiketira onda ćeš kao zašutjeti. Prepast ćeš se njihove moći. Laži. Ne, naprotiv nemamo se koga bojati. Ne želimo da nas slijepci vode. Na bilo kojoj razini. Nama ne treba diplomacija koja će nas odvesti u stanje podnošenja uvreda. Pred nama samo stoji jasna istina koja pobjeđuje svaku laž i izmišljotinu. Na kraju krajeva koga bi se to trebali bojati ako oni imaju jezik imamo i mi. Oni lažljivi a mi istine. „Primili su svoju plaću.“ Zato slušajući danas proroka Siraha sebe ispravljajmo ako smo se dali zavesti ovom svijetom prepunom neistine. Kako on to lijepo kaže: „Kad se sito trese, mekinje ostaju: tako i nedostaci čovjekovi izbijaju u govoru njegovu. Lončarove posude peć iskušava, a čovjeka njegov govor. Obradu voćke očituje njezin plod: tako i riječi čovjekove otkrivaju njegove osjećaje. Nikoga ne hvali prije no što progovori jer govor je kušnja ljudi.“ To je ono na što smo pozvani. Ne zabrinjavajmo se za ni najmanje kad čujete da zlo o vama govore. Samo pogledajte tko vam govori. Nesretni ljudi koji su uništili svoje živote na razne načine. Razbludnici i nastrani će vam moralizirati, nepravedni dovoditi u pitanje vašu pravednost, zli i zavidni dovoditi u pitanje vašu dobrotu. Zato se oslonimo na Isusa on daje savršenu dijagnozu duše koja nas vodi u prepoznavanje. „Dobar čovjek iz dobra blaga srca svojega iznosi dobro, a zao iz zla iznosi zlo. Ta iz obilja srca usta mu govore.“
Prepustimo Bogu svoju pravdu i pravednost i ne zamarajmo se njihovim lažima i glupostima. Kad se makneš od negativnih ljudi počinju se događati dobre stvari. Zato svaki dan odaberi svoje društvo. Što si veća nepoznanica bit ćeš više predmet njihovih debata. Budi svoj i ne boj se. Kroz sve neugodne situacije sam Bog nas priprema za bolje stvari jer on uvijek za nas ima najbolje darove. Što je teži uspon to je ljepši pogled. Uzdajmo se u gospodina i zaodjenimo se milošću jer kad znamo da je uz nas nitko nam ništa ne može. Samo hrabro i neka Božja milost uvijek bude nad svima.
don Damir Bistrić
