Nismo ni svjesni, jer o tome ne razmišljamo mnoga, ali imamo mnogi od nas jednu jako grubu osobinu: oholost! Dozvoljavamo sebi da se uzdižemo u nebesa, da se hvalimo, da mislimo o sebi tako visoko, da mislimo da smo ne znam tko i što. Pri tom ne mislimo o samosvijesti, koja je dobra da je tu.
Na primjer, ako si se trudio da naučiš neki strani i neobični jezik, na primjer japanski, svakako je to hvale vrijedno, i čovjek mora biti svjestan tog svog postignuća, mora biti zdravo ponosan na to. Ali nikako ne smije odlaziti od ulice do ulice, od kuće do kuće i hvalisati se "znate, ja govorim japanski". Uostalom, i sam Krist nas je naučio da budemo skroviti, bilo u našoj molitvi, bilo u našom postu, bilo u našoj milostinji koju dajemo u crkvi.
Oholost sa sobom vodi u druge pokvarene osjećaje, te čovjeka vodi na krivi put. Prvenstveno zato što si čovjek sam sebi daje zasluge koje ne zaslužuje, i čovjek postaje sam sebi centar života. Što nikako ne bi smio biti slučaj. Čovjek je tu da bude na usluzi Bogu i drugima. To, dakako nikako ne znači da čovjek kad se ustane mora odmah misliti na druge, a još manje da mora paziti da se ne posvećuje niti malo sebi. Daleko od toga! Svatko mora uživati u svojim zaslugama, i svatko ima pravo uživati u životu.
I oni koji nisu upoznali Krista i dragog Boga znaju kako riječ "hvalisanje" grubo zvuči, i nitko ne voli hvalisavce. Zar vam nije neugodno pročitati na lokalnoj pizzeriji natpis "najbolja pizza u gradu"? Zar je normalno da pizzeria sama za svoju pizzu govori da je najbolje u gradu? Zar nije logičnije da ti to ljudi kažu? Pa onda kad te ljudi pohvale, a posebice ispred drugih ljudi, i kažu ti "svaka čast" što si naučio japanski - zar ne da je to prelijepo čuti? I da, zašto ne, uživaj u takvoj hvali! Ali daj drugima da primijete tvoje jake strane, bez da se namećeš.
S druge strane, ako si dobra, ponizna i pokorna srca, reći će ti ljudi da si naivan. Primjerice, posudio si tisuću kuna, i ne možeš ih dobiti natrag, i ti si odustao od pokušaja da vratiš nazad svojih tisuću kuna. Ne želiš na sud, ne želiš naganjanja, želiš mir svoga srca. I to je pravi put! Ali tvoji susjedi, ukućani, prijatelji, koji su kršćani uz to, ti govore kako si naivan!
A mi moramo biti čistog, mekog srca. Tako nas je Krist naučio u svom govoru na gori. Trebamo biti poniznog, pokornog srca. Trebamo biti na usluzi drugima, trebamo biti blagog srca! I onda će ljudi vidjeti da niste naivni, nego jednostavno dobri ljudi. A osim što će ljudi početi na vas gledati kao dobre ljude, Bog ćemo biti miliji.
Stoga trebamo odbaciti pokvarenost, oholost, taštinu, paprenost. I postati blaga i ponizna srca!
Mir i sobro!
