Često nas uhvati strah, i to iz mnogo razloga. Počevši od egzistencije, do toga hoćemo li imati posla, kako ćemo odgojiti djecu, i tako možemo nabrajati bez kraja.
Putujući siromašnim zemljama, bilo uživo, bilo kroz televizijske emisije o putovanjima, često smo se pitali: "od čega ti ljudi žive". Niti na kraj pameti nam ne bi bilo da su ti ljudi možda, zapravo sretni.
Sretni, jer ako nemaju, ne znaju ni što mogu imati. S onim malo što imaju, budu zadovoljni. Pa dječica u dronjcima i bosa trče blatnjavim ulicama, sva zaprljana. Ali osmjeh s lica im se ne skida.
Zapravo, možemo biti kao ta djeca i mi, u ovom okrutnom i materijalističkom svijetu. Zaista, živeći u naprednijim dijelovima svijeta, htjeli ne htjeli, tjera nas na konzumerizam. I ne uvijek na ono što zapravo ne trebamo, nego na ono što nam uistinu treba za egzistenciju. Na primjer, krov nad glavom.
Mi možemo misliti da je naše "ljudsko pravo" imati krova nad glavom, i možemo se ljuti koliko hoćemo jer je toliko teško kupiti ili sagraditi vlastiti dom. Pri tom zaboravljajući da je upravo baš od pamtivijeka bilo teško kupiti ili sagraditi krov nad glavom.
Isto tako bismo mogli misliti kako je teško, da ne kažemo upravo traumatično što se moramo brinuti za našu djecu da im donesemo kruh (hranu) na stol. Zaboravljajući pri tom također da su od pamtivijeka ljudi imali taj isti problem. Samo što su ljudi prije dvije tisuće godina donosili djeci zaista kruh na stol.
Dok mi tražimo i težimo tome da imamo, drugi imaju jako malo. Pri tom smo mi nesretni, nezadovoljni, anksiozni, a oni ljudi u tim siromašnim zemljama s osmjehom na licu. Kako je to moguće? Razmislimo o tome!
Mir i dobro!
