Hvaljen Isus i Marija! Sretan vam Uskrs!
Tišina groba Isusova postaje gromoglasna. Noćas, jutros, danas to posebno snažno osjećamo. Nastala je velika trka. S razlogom. Cik zore, osvit dana, sve je oživilo.
Prazan grob sam od sebe viče: „Nema Ga!“
Mi u duhu prilazimo grobu, susrećemo one koji nisu mogli mirovati, koji se nisu mogli pomiriti s činjenicom da je sve gotovo i sve pokopano u grobu. Riječ svjedoka ispunja naše srce radošću, i mi se uključujemo u trku ovoga jutra. Ako mi ušutimo bit će noć, tama, mrak, neće biti zore, svanuća, sunca, svjetla. Marija Magdalena trči s groba. Doživjela je neopisivu radost koja joj ne da da miruje, da ostaje kod groba.
Sjetimo se nekih svojih trenutaka u kojima smo bili „pokopani“, kada smo mislili da je sve gotovo, da je nastupilo pravo ništavilo. Tada dolazi On kroz tračak nekog svjetla, kroz osmjeh, riječ, gestu nekog čovjeka i vraća me u život. To je On bio u ovome čovjeku. Čovjek je bio tada za nas nositelj i svjedok radosti kakvu nosi samo Uskrsli.
Kome ja danas nosim svjetlo? Možda onome koji je daleko, što je puno lakše. Ili ipak onome koji mi je blizu: mužu, ženi, sinu, kćeri, ocu, majci, baki, djedu, kumu, susjedu, rođaku, slučajnom prolazniku.
„Uskrsli donosi radost po tebi koji si Ga tražio u grobu, a očitovao ti se na tvojem putu života.“
Danas ćeš susresti na razne načine mnoge ljude, čestitati im Uskrs, i oni tebi, ne dopusti da radost Uskrsa bude zakopana u grob. Dopusti da On po tebi bude očitovan ovome svijetu, ovome narodu, ovome čovjeku.
Sretan vam Uskrs!
