Bilo bi lijepo kad bi svi ljudi mogli biti sretni i živjeti u duševnom miru. Nažalost to vrlo često nije slučaj, ali još više začudi čovjeka što se pokaže teže biti miran u duši, nego sretan.
Dakako, kad bi se čovjek mogao zadovoljiti s malo, i kad bi čovjek bio skroman, svakako bi mu to pomoglo biti sretan i miran u duši. Istina je da je život danas postao utrka, poglavito tko će više imati materijalno, ali i tko će više imati uspjeha.
Pa nas ta utrka čini nemirnima u duši, ali i nesretnima jer kad nešto postignemo, težimo da postignemo još i više. I ne samo to, nego i naizgled obične stvari nas čine nesretnima i nemirnima u duši. Na primjer, ako odete na neko putovanje, da li biste prihvatili ići u vrlo skroman smještaj? A tek ako taj skroman smještaj nema televizor? Ili ne daj Bože, da nema pristup internetu? Mislim da se svi slažemo oko odgovora kojeg bismo dali na ovo pitanje.
Međutim, ako se prisjetimo koliko je sve bilo skromno na primjer u Isusovo vrijeme Ili da i danas u mnogim zemljama trećeg svijeta nemaju niti osnovne uvjete za život, kao na primjer električnu struju, ali ljudi opet uspijevaju živjeti kako treba, i biti pri tom sretni i s malo. Dakako da će mnogi, i to vrlo legitimno reći, da nam je ovakav luksuz dan, i da ga nismo tražili. Također je istina da je teško ići s konja na magarca.
Uostalom, evo do prije 30 godina i mi smo imali tri TV kanala, a danas ih imamo bezbroj. Postojale su tri vrste salame, a danas ih ima bezbroj.
Ipak, možda ako bismo htjeli imati manje i težiti ka manjem, možda bismo mogli naći sreću u izuzetno mali stvarima, i tako naći mir u duši. Na primjer, jednostavno kad je dan lijep, uzeti Bibliju u ruke, sjesti na balkon, čitati je i ne htjeti ništa više od života. Ovo je dakako samo primjer nečega što je vrlo jednostavno, bez da nas se stavi pred nebrojeno mogućnosti. Isto tako, zašto ne pripremimo nekakav sasvim jednostavan ručak danas? Ili da ne upalimo TV?
Pa u jednostavnosti života da pokušamo naći sreću, pa shodno tome i mir u duši.
