Danu prije najvećeg kršćanskog blagdana, Uskrsa, prethodi Velika subota, kršćanski blagdan, koji zajedno s Velikim četvrtkom i Velikim petkom čini Vazmeno trodnevlje. Velika subota dan je tišine te molitve. Crkva se zadržava kod Gospodinova groba i u molitvi razmišlja o Isusovoj muci, smrti te silasku u podzemlje. Dakle, na Veliku subotu vjernici posjećuju Božji grob u Crkvi.
Crkva u molitvi kod groba čeka Gospodina: vjernici, pojedinačno ili roditelji s djecom dolaze preko dana, u slobodno vrijeme, posjetiti i moliti na „Isusovom grobu”. Oltar ostaje simbolično nepokriven, misa se ne slavi niti se pričešćuje.
Tako Crkva ulazi u Vazmeno bdijenje koje počinje u subotu navečer.
No, prije pola noći slavi se Isusovo uskrsnuće Vazmenim bdijenjem. Ono počinje blagoslovom vatre ispred crkve, a zatim slijedi povorka i pozdrav uskrsnoj svijeći koja predstavlja Krista. Nadalje biblijska čitanja koja razotkrivaju svu povijest spasenja od stvaranja do uskrsnuća, blagoslov krsne vode te misa za proslavu uskrsnuća.
Hrvatski su se teolozi zauzeli za riječ Vazmeno jer je riječ Uskrs preuska, ne obuhvaća sve presudne događaje iz Isusova otkupiteljskog djela: muku, smrt, uskrsnuće, uzašašće i slanje Duha Svetoga.
Riječ Vazam uključuje događaje od Velikog četvrtka do Uskrsa u najužem smislu, a u širem uključuje sve što Crkva slavi od početka Korizme pa sve do Duhova.
Korizma podsjeća na Isusov post kroz 40 dana u pustinji, Veliki četvrtak spomen je na Posljednju večeru i na uhićenje u Maslinskom vrtu, Veliki petak na osudu i smrt, a Velika subota je dan mirovanja koje Vazmenim bdijenjem prelazi u veliki obrat, u iznenađenje Isusova uskrsnuća; ono se od davnina slavilo u uskrsnoj noći. Taj veliki obrat uskrsnuća slijedi Isusovo uzašašće i slanje Duha Svetoga kojeg se spominjemo 50 dana poslije Uskrsa na blagdan Duhova.
Narodni običaj za Veliku subotu o obnovi kućne vatre u najužoj je vezi s prvim crkvenim obredom na Veliku subotu – blagoslovom vatre pred ulaznim vratima u crkvu. Blagoslov vatre podsjeća na gorući grm iz kojega je Bog govorio izraelskom vođi Mojsiju i otkrio svoje ime: „Ja sam koji jesam”. Od te vatre svećenik pali uskrsnu svijeću koja označava uskrslog Krista.
U sjeverozapadnoj Hrvatskoj čest je običaj uskrsnih krijesova – vuzmenki. U mnogim našim krajevima ljudi pripravljaju pred crkvom pravu gomilu drva koju onda pale kresanjem kamena o kamen, a ne suvremenim upaljačem ili šibicom.
No, prije je svećenik palio vatru tako da je potpaljivao gubu – koja raste po panjevima i na starom drveću – i zatim naslagana drva. Postojao je još stariji običaj da se vatra izaziva i guba pali trenjem drveta o drvo; to je tzv. živa ili sveta vatra. Kad je završio blagoslov vatre i narod ušao u crkvu, onda bi dječaci ili momci palili svoj komad gube na blagoslovljenoj vatru te nosili kući da ponovno potpale vatru na vlastitom ognjištu.
Domaćica bi prije potpuno ugasila vatru u kući, očistila peć. Sve je to izraz želje da i u kući gori „sveta vatra”. Premda je takvo održavanje vatre na ognjištu bila pretkršćanska tradicija, vremenom je to u Europi i kod Hrvata postao opći crkveno-narodni običaj s jasnim kršćanskim značenjem: svetu vatru koju je Bog zapalio među ljudima treba donijeti u svaki dom, tj. Bog neka bude prisutan u kući.
Mir i dobro!
