Grad Jeruzalem je od neizrecive važnosti za kršćane i posebno ga mnogo spominjemo u vrijeme korizme i za Uskrs. Ipak je to grad gdje je naš Gospodin podnio muku, gdje je završio ovozemaljski život, te gdje je uskrsnuo.
Sve se to dogodilo u ovom gradu! U Jeruzalemu imamo crkvu Gospodinovog groba, gdje je bio položen nakon smrti na križu. Tu se nalazi i brdo Golgota. U Jeruzalemu se nalazi i Via Dolorosa, križni put koji prati postajama muku i smrt našeg Gospodina.
U Jeruzalemu, na gori Sion se nalazi Cenacolo, soba posljednje večere, a malo dalje se nalazi crkva svetog Petra, ili crkva "pjetlovog pjeva" - Gallicantu. Tu možemo vidjeti stube kojima se Isus uspinjao kad su ga vodili velikom svećeniku. Tu je sveti Petar tri puta zanijekao Isusa.
Maslinska gora je integralni dio Jeruzalema. Tu imamo špilju agonije, gdje se Isus znojio krvavim znojem, a tu se nalazi i Getsemanski vrt sa stablima maslina iz Isusovog doba. Malo iznad na Maslinskoj gori se nalazi crkva Flevit Domine, to jest crkva Gospodinovog plača. To je Isus plakao nad Jeruzalemom.
Na vrhu Maslinske gore se nalazi crkva Pater Noster, crkva Očenaša, gdje je naš Gospodin naučio apostole molitvu Oče naš. Malo dalje se nalazi mala kapela na mjestu uznesenja Gospodinovog u nebo.
Na svakom koraku u Jeruzalemu sve odiše tim vremenima i važnim djelovima iz Evanđelja.
Ovdje su već cijelo jedno tisučljeće prije Isusa židovski kraljevi David i Salomon sagradili hram. Ostatak tog velebnog hrama je zid plača. U sedmom stoljeću su došli arapi iz Saudijske Arabije i izgradili nad židovskim hramom džamiju Al Aksu.
Danas Arapi (muslimani, Palestinci) bezobrazno svojataju Jeruzalem kao svoj i niječu da je tu ikad bio židovski hram, ili da je Jeruzalem ikad bio židovski!?
Izvode mnoge terorističke napade te stvaraju mnoge probleme narodu na čiju zemlju su došli u sedmom stoljeću. Nažalost, i danas mnogi ljudi u Hrvatskoj i svijetu se sažaljevaju nad "jadnim" Palestincima i mrze "zločeste" Židove.
Ne ulazeći u raspravu o Židovima, Jeruzalem nije i ne smije nikada postati arapski (palestinski, muslimanski) grad, jer to nikad nije ni bio. Mi u Hrvatskoj, a i u cijelom svijetu često zaboravljamo da su Isus, Gospa, apostoli bili upravo židovi. Zapravo, nije da zaboravljamo nego iz nekog razloga to ne želimo znati.
Danas je Jeruzalem treće najvažnije mjesto za Muslimane, a Židovima najvažnije mjesto, jer je taj zid plača jedino što je ostalo od hrama. Kršćanima je Jeruzalem najsvetije mjesto upravo jer se tu nalazi Kristov grob i jer je to grad gdje se dogodila Isusova muka i smrt. Jeruzalemova uloga u kršćanstvu prvog stoljeća, tijekom Isusove službe i apostolskog doba, kako je zabilježeno u Novom zavjetu, daje mu veliku važnost. Jeruzalem se općenito smatra kolijevkom kršćanstva.
Kako nam govori Novi zavjet, Jeruzalem je bio grad u koji je Isus doveden kao dijete, kako bi ga predstavili u Hramu (Luka 2,22) i prisustvovali blagdanu Pashe (Luka 2,41). Prema evanđeljima, Isus Krist je propovijedao i liječio u Jeruzalemu, posebno na dvorovima Hrama.
Događaji Pedesetnice u Djelima apostolskim također su se odvijali na ovom mjestu. Isto takor postoji izvještaj o čišćenju hrama, gdje je Isus Krist protjerao trgovce i mjenjače iz svetišta (Marko 11:15). Na kraju svakog od evanđelja nalaze se izvještaji o Posljednjoj večeri u "Gornji sobi" u Jeruzalemu, uhićenju Isusa Krista u Getsemaniju, Njegovom suđenju, Njegovom raspeću na Golgoti, Njegovom grobu u blizini, Njegovom uskrsnuću i uzašašću i Njegovom proročanstvo da se vrati.
Djela apostolska i Pavlove poslanice prikazuju Jakova Pravednog, Isusovog subrata, kao vođu rane jeruzalemske crkve. Crkveni oci iz četvrtog stoljeća Euzebije i Epifanije iz Salamine navode predaju da su prije razaranja Jeruzalema 70. godine naše ere jeruzalemski židovski kršćani bili upozoreni da bježe u Pella u regiji Dekapolisa preko rijeke Jordan.Nakon razaranja Jeruzalema vratili su se u grad. Jakov i njegovi nasljednici bili su u središtu pažnje židovskih kršćana sve do uništenja grada od strane cara Hadrijana 135. godine.
Kršćanska tradicija drži da je mjesto Posljednje večere Cenakul, na drugom katu zgrade na brdu Sion gdje se navodno nalazi Davidov grob na prvom katu. Biblijski arheolog Bargil Pixner tvrdi da je pronašao tri zida izvorne strukture koja još uvijek postoji. Mjesto Isusove tjeskobne molitve i izdaje, Getsemani se nalazi u blizini Crkve svih naroda na Maslinskoj gori. Isusovo suđenje pred Poncijem Pilatom možda se dogodilo u tvrđavi Antonia, sjeverno od područja Hrama.
Vanjski pločnik na kojem se vodilo suđenje nalazi se ispod Samostana sestara Sionskih. Neki kršćani vjeruju da je Pilat sudio Isusa u Herodovoj palači na gori Sion.
Via Dolorosa, ili Križni put, tradicionalni je put do Golgote, mjesta raspeća, i važna je točka svakog hodočašća. Ruta završava kod crkve Svetog groba. Crkva Svetog grob je mjesto Golgote i obližnjeg Isusovog groba - to dvoje se nalazi pod istim krovom, u istoj građevini.
Originalnu crkvu sagradio je 336. Konstantin I. Vrtna grobnica popularno je hodočasničko mjesto u blizini Damaskovih vrata. Charles George Gordon je sugerirao da je ovo mjesto, a ne Sveti grob, pravo mjesto Golgote. Jako je ambijentalno, i izuzetno lijepo za posjetiti. Ipak, nije baš vjerojatno da je tu bio Isusovo grob.
Prvi kršćani
Općenito značenje Jeruzalema za kršćane izvan Svete zemlje ušlo je u razdoblje opadanja tijekom progona kršćana u Rimskom Carstvu, ali se ponovno nastavilo oko 325. godine kada su car Konstantin I. i njegova majka Helena obdarili Jeruzalem crkvama i svetištima, čineći ga glavno središte kršćanskog hodočašća.
Sveta Helena je zato proglašena kao zaštitnica arheologa i (prema crkvenom povjesničaru Sokratu iz Carigrada) tvrdila je da je pronašla (uz pomoć jeruzalemskog biskupa Makarija) Pravi križ, nakon uklanjanja hrama Venere koji je bio izgrađena preko tog mjesta. Jeruzalem je dobio posebno priznanje u Nicejskom kanonu 325. godine, a da još nije postao metropolitansko sjedište.
Tradicionalni datum osnivanja Bratovštine Svetog groba (koje čuva kršćanska sveta mjesta u Svetoj zemlji) je 313. godina, što odgovara datumu Milanskog edikta koji je legalizirao kršćanstvo u Rimskom Carstvu.
Kalcedonski sabor 451. uzdigao je jeruzalemskog biskupa na rang patrijarha, zajedno s Rimom, Konstantinopolom, Aleksandrijom i Antiohijom. Međutim, bizantska politika značila je da je Jeruzalem jednostavno prešao iz sirijske jurisdikcije Antiohije na grčke vlasti u Carigradu. Stoljećima je grčko svećenstvo dominiralo jeruzalemskom crkvom.
U međuvremenu, rimska crkva nikada nije prihvatila pentarhiju i umjesto toga je tražila primat. S druge strane, antičko poimanje prvenstva jeruzalemske Crkve sačuvano je u nekoliko tekstova, poput ranosrednjovjekovnog popisa poznatog kao Granice pet patrijarhata.
Muslimani osvajaju Svetu Zemlju
Godine 638. Sofronije, patrijarh Jeruzalema, predao je ključeve grada muslimanskim snagama kalifa Omara. Muslimanske vlasti u Jeruzalemu nisu bile ljubazne prema svojim kršćanskim podanicima, prisiljavajući ih da žive životom "diskriminacije, robovanja i poniženja"
Prvi križarski rat
Zlostavljanje kršćana samo bi se pogoršavalo kako su se vojske Prvog križarskog rata približavale Jeruzalemu. Bojeći se da su istočni kršćani bili u zavjeri s nadolazećim križarima, muslimanske vlasti Jeruzalema su masakrirale velik dio gradskog kršćanskog stanovništva. Oni sretniji su uspjeli pobjeći.
Cilj križara je bio zaštiti kršćanske hodočasnike koje su muslimani napadali i ubijali, kao i zaštiti kršćanska sveta mjesta koje je uništio arapski kalif. Križarski ratovi su zapravo dolazili kao odgovor na molbe za pomoć istočnokršćanskog bizantskog cara Aleksija I. Komnena.
Dana 15. srpnja 1099. vojska Prvog križarskog rata zauzela je Jeruzalem. Većina gradskog stanovništva je ubijena, s izuzetkom istočnih kršćana. Oni su, međutim, prognani iz grada, jer su njihovi novi latinski vladari vjerovali da su u zavjeri s muslimanima.
Jeruzalem je postao prijestolnica 'latinskog kraljevstva' s latinskom crkvom i latinskim patrijarhom, sve pod papinom vlašću. Prvi latinski vladar grada, Godfrey od Bouillona, izabran je 1099. godine. Iz poniznosti i poštovanja prema Isusu, odbio je biti nazvan kraljem u gradu za koji je držao da samo Isus ima pravo biti nazvan kraljem. Sebe je nazvao samo zaštitnikom Jeruzalema.
Tijekom svoje kratke vladavine kao zaštitnika, Godfrey se borio za povećanje stanovništva Jeruzalema sve do svoje smrti 1100. Godine 1100. naslijedio ga je njegov brat Baldwin I. koji je, za razliku od Godfreya, bio spreman preuzeti titulu kralja Jeruzalema. Budući da se jeruzalemsko stanovništvo smanjivalo, Baldwin I. je već 1115. ponudio kršćanima Transjordane dio Jeruzalema.
Ti su kršćani često bili meta muslimanske agresije i stoga su odmah prihvatili Baldwinov prijedlog. Godine 1187., kada je Saladin zauzeo grad, Sveti grob i mnoge druge crkve vraćene su na brigu istočnim kršćanima.
Moderno doba
Od 17. do 19. stoljeća, razne katoličke europske nacije molile su Osmansko Carstvo za katoličku kontrolu nad 'svetim mjestima'. Franjevci su tradicionalni katolički čuvari svetih mjesta. Kontrola se izmjenjivala između zapadne i istočne crkve tijekom tog razdoblja.
Sultan Abd-ul-Mejid I (1839–1861), možda iz očaja jer se kršćani nisu uspjevali dogovoriti, objavio je dekret koji je detaljno odredio točna prava i odgovornosti svake zajednice na Svetom grobu. Ovaj dokument postao je poznat kao Status Quo, i još uvijek je temelj za složeni protokol svetih mjesta. Status Quo su podržali upravitelji za vrijeme britanskog mandata, kao i država Jordan.
Nakon arapsko-izraelskog rata 1967. i prelaska Starog grada u izraelske ruke, izraelski parlament Knesset je donio zakon o zaštiti svetih mjesta. Pet kršćanskih zajednica trenutno ima prava na Sveti grob: Grčka Patrijaršija, "Latini" (rimokatolici zapadnog obreda), Armenci, Kopti i sirijski pravoslavci.
Jeruzalem kao drugi naziv za Crkvu
U kršćanstvu se Jeruzalem ponekad tumači kao drugi naziv za Kristovu crkvu. Postoji ogromna apokaliptička tradicija koja se usredotočuje na nebeski Jeruzalem umjesto na doslovni i povijesni grad Jeruzalem. Ovo gledište osobito zagovara Augustin od Hipposa djelu "Božji grad", popularnom filozofskom opusu iz 5. stoljeća koji je napisan tijekom propadanja Rimskog Carstva.
