Mi kršćani znamo da Bog može sve i vjerujemo u to. Također znamo da Bog neće ostvariti u trenu ono što bismo mi htjeli.
Krist nam je sasvim jasno rekao da vjerujemo u Božju providnost. Pri tom je spomenuo kako se ptice nebeske ne brinu za svoju hranu, a Bog Otac im je ipak providi. Kao što ni ljiljani poljski ne razmišljaju kako si priskrbiti odjeću, pa su ipak najljepšom odjećom zaodjenuti. I onda se i mi odvažimo zamoliti Boga da nam providi nešto što sami jednostavno ne uspijevamo riješiti. Kad smo dragom Bogu to dali u njegove ruke, očekujemo da će to dragi Bog riješiti, ali također znamo da neće odmah, nego da će potrajati neko vrijeme. Čvrsto vjerujemo u Božju pomoć, u Božju providnost. Ali ipak se često pojavljuju sumnje, pa makar i sasvim neznatno, pa makar i skroz u prikrajku mozga.
Isus je jednom prilikom rekao da bismo i planine mogli pomicati da imamo vjere. Nekad trebamo stati i stvarno se zamisliti. Jer kad počnemo razmišljati o tome kakva nam je vjera, možda zaključimo da nam uistinu nedostaje vjere. Pri tom ne mislimo na nedostatak volje za vjerovanjem, nego ne ono nešto što nam ubacuje sumnje u glavu da će to Bog stvarno i izvršiti za nas.
Izvršit će to dragi Bog i te kako, ako je to njegov plan za nas! Ali, mislim da se sumnja često javlja u nas same i u naše sudjelovanje u Božjem planu ostvarenja za nas naših želja. Naime, vjerujemo da u Kristovoj prispodobi o providnosti ne znači da će Bog tek tako nama providjeti, a da mi možemo ništa ne raditi, štoviše, da možemo biti lijeni. Ne! Vjerujemo da će nam Bog i te kako providjeti, a kroz naše ruke i kroz naš trud. E tu dolazi do sumnja, vjerujemo. Jer sad smo mi pozvani da djelujemo, a mi ne vjerujemo u sebe, u svoje znanje, u svoje vještine. Mislimo da nećemo dobro uraditi ono što se od nas očekuje.
Ali, možda se od nas i ne očekuje do dobro obavimo posao, nego da se trudimo, i to da se istinski trudimo, da se istinski angažiramo, da budemo istinski vrijedni, da učimo nova znanja, da otvaramo nove horizonte. I pri tom se jako mučimo, i pri tom nam život bude težak. Ali cijelo to vrijeme, vjerujmo da to što radimo našim rukama, da Bog to našim vlastitim rukama proviđa za nas.
I vjerujmo, jer kad vjerujemo - Bog ostvaruje. Isto tako, kad molimo, Bog nas sluša. Kad se nadamo, Bog planira. Ali, pokušajmo angažirati se, da Bog kroz naše ruke ostvari svoje djelo providnosti za nas!
Mir i dobro!
