Posjetom katakombama u Rimu možemo pratiti razvoj naše kršćanske mjere, i to na vrlo opipljiv način.
Tisuće i tisuće kršćana su već u drugoj polovici prvog stoljeća, odnosno u drugo stoljeću, pohodili katakombe svetog Sebastijana, gdje su bili posmrtni ostaci dva velikana naše vjere, svetog Petra i svetog Pavla. Nevjerojatan je osjećaj vidjeti mnogo urezane poruke kršćana s natpisima gdje zazivaju svetog Petra i svetog Pavla.
Sveti Sebastijan je bio omiljeni svetac još od davnina, a dao ga je mučiti i ubiti, nitko drugi nego naš Dioklecijan. Krivnja mu je bila što je bio rimski vojnik, a obratio se na kršćanstvo. Živio je krajem trećeg stoljeća. Prvo je osuđen na mučeničku smrt tako da je se gađalo strelicama u njega. Izvršitelji su mislili da je mrtav ta ga bacili u jamu. Tijelo mu je našla jedna kršćanka, vidjela je da nije mrtav te ga je uzela i odnjegovala. Potom se sveti Sebastijan vratio Dioklecijanu da mu se pokaže i da mu prigovori što progoni kršćane. Dioklecijan ga je zatim dao ubiti bičevanjem do smrti. U katakombama svetog Sebastijana se nalazi svečev grob, a njegove relikvije se prenesene u baziliku nad katakombama. Tako je bazilika svetog Sebastijana postala jedna od sedam hodočasničkih bazilika u Rimu.
Sami naziv katakomba dolazi od dvije grče riječi, cata i cumbas, a znači "pokraj usjeka". Naime, pored važne stare rimske ceste Appia Antica se nalazio ponor, usjek, a zemlja je bila meka. Tu su se počeli ukopavati mrtvi. S vremenom se nad tim grobovima sagradila bazilika, a kad je ponestalo prostora, kopali bi se novi nivoi.
Suprotno ustaljenom mišljenju, prvi kršćani se nisu skrivali u katakombama. Katakombe su bile ništa drugo nego kršćansko groblje. Katakombe su se kopale na više nivoa jer je teren bio od tupine, dakle dosta lako za kopati. Nalazile su van Rima, budući da rimski zakon nije dozvoljavao da se mrtvi pokapaju unutar gradskih zidina, i to nije imalo veze s kršćanima, već se odnosilo na sve građane Rima. Međutim, dok nemamo značajnih ostatak pokapanja nekršćanskih rimskih građana, od kršćana imam jako puno tragova. Razlog je bio dosta jednostavan: Rimljani su se većinom kremirali, dok se kršćani nisu htjeli kremirati, vjerujući da im treba tijelo za uskrsnuće i za novi život. Zato su kršćani prihvatili izraz "spavati", za smrt.
Interesantno je posjetiti katakombe i prošetati se kilometrima i kilometrima hodnika s grobovima u zidu. Ti grobovi su bile kao obične "police" u zidu, a kad bi se pokojnika poleglo, taj grob bi se zatvorio kamenom pločom. Na ploči bi bili natpisi. Tako su se u katakombama zapravo razvili kršćanki simboli: riba (Ichtys), sidro, golubica s grančicom. Ima i većih i manjih grobova, bili su neki više, a neki manje ukrašeni. I dok su bogati pokojnici koji nisu bili kršćani, sa sobom nosili bogatstva u grob, bogati kršćani to nisu radili. Naime, nakon smrti, nakon što poprimimo drugu dimenziju, više nam ništa ne treba u nebu, svi smo isti.
Osim katakombe svetog Sebastijana, izuzetno su zanimljive i katakombe svetog Kalista, gdje je bilo pokopano oko pola milijuna (!) kršćana. Ovdje se nalazi kripta Papi iz trećeg stoljeća pa nadalje, tako da se ovdje nalazi i grob Pape iz naših krajeva, Pape sveti Kajo iz četvrtog stoljeća. Osim toga, ovdje se nalazio i grob svete Cecilije, zaštitnice pjevača.
A za najljepše katakombe se kaže da su one svete Domitille.
Katakombe se nalaze uz vrlo važno povijesnu rimsku cestu, via Appia Antica koje je vodila oko 500 kilometara na jug prema važnom lučkom gradu Brindisi, odakle se trgovalo s Grčkom i s cijelim Istokom. Danas je Appia Antica zaštićena arheološka zona i vrlo atraktivan rekreacijski park. Izuzetno evokativno je se šetati ovom ulicom, popločanom još u 3 stoljeću prije nove ere, s mnogim spomenicima iz doba starog rima, te mnogobrojnim stablima na obje strane. Uz to, ambijentu pridonosi i cvrkut ptica, te tišina. Nema buke automobila, budući da se ceste jako daleko.
Na početku ovog arheološkog parka, a prije katakombi i same Appie Antice, se nalazi jedina crkva koja u svom nazivu ima upitnik, a zove se "Quo vadis domine?", što u prijevodu znači "Kamo ideš Gospodine". Ovdje se dogodio susret Isus i svetog Petra. Sveti Petar je bježao od mučeničke smrti iz Rima, te je susreo uskrslog Isusa. Na to ga je sveti Petar pitao "kamo ideš Gospodine". Isus mu je odgovorio da ide umrijeti po drugi put. Od tog susreta imamo lijepu relikviju, trag Gospodinovih stopala.
Mir i dobro!
