Čovjekova potreba za mirom je prepoznata od najdavnijih dana. Pri tom ovdje mislimo na mir srca i duše. Toliko je izražena potreba za mirom, da mise u katoličkim crkvama počinju i završavaju sa zazivanjem mira.
Jasno je da što je čovjek mlađi, to manje žudi za mirom, zapravo mu smeta mir i tišina. Oni se žele družiti, izlaziti, biti uvijek u pokretu. S godinama, pak, čovjek žudi za svojim mirom.
Mir srca i duše se može postići neovisno o tome gdje čovjek živi. Gradovi su naravno bučniji, pa shodno tome i noći znaju biti intenzivne, pa čovjek slabijeg sna teže spava. Ali kad govorimo o miru u srcu, ne mislimo pri tom na tišinu, koja dakako pomaže srcu da nađe mir.
Ne radi se ni o sreći. Mnogi ljudi misle da kad pronađu svoju sreću, kad postanu sretni, da će onda biti mirni. Ne. Čovjek treba prihvatiti sebe takvog kakav je, sa svim svojim nesavršenostima i sa svojom malenošću. Obraćati se redovno Bogu i moliti ga mir, da prestanemo biti nemirni i da stalno nešto želimo i stalno nečemu težimo.
Zadovoljimo se s onim što imamo, uživajmo u malim svakodnevnim stvarima i pustimo Gospodina Isusa kompletno i beskompromisno u naš život. Tada ćemo odbaciti sve suvišno, sve ono što nas opterećuje i uznemirava, bilo pozitivno, bilo negativno. Tek tada ćemo naći svoj mir.
Postavi svoje prioritete pravilno, Krista na prvo mjesto! Zaista ćeš onda naći svoj mir!
Mir i dobro!
