Iz Večernjeg Lista
Višesatni koncert duhovne glazbe u subotu, koji je na stadionu u Maksimiru okupio 50.000 slušatelja, uglavnom mladih, zadobio je prilično veliki publicitet u medijima.
Na svim portalima nalazi se obilje galerija s fotografijama izvođača i publike, uz uobičajene bezlične naslove: katolički Woodstock, ogromni koncert, slavna gošća iznenađenja, vjerski spektakl, zvijezde na pozornici i zvijezde u publici…
Taj koncert, pod naslovom Progledaj srcem, dosad se održao pet puta, s prekidom 2020. i 2021. zbog korone. Ako pogledate medijska izvješća iz 2019., naći ćete nekoliko skromnih napisa, iako su napunili Arenu u Zagrebu. Od godina prije, gotovo ništa ili apsolutno ništa.
Taj publicitet je, međutim, prazan jer mediji zapravo ne znaju što bi s takvim događajima. Nije bilo tučnjave, nije bilo protuprosvjednika, nitko nije vikao “za dom spremni”, a scena duhovne glazbe u hrvatskoj javnosti ne doživljava se kao nešto relevantno. Za popularnu duhovnu glazbu dodjeljuju se Porini, ali njihovi dobitnici se navode tek 16. po redu, od 17 kategorija, makar su ih dobivali vrhunski glazbenici, da spomenemo samo Čedu Antolića i Slavka Nedića.
Ta je scena, međutim, vrlo živa i vitalna, a njezin je uspon počeo 1979. kada je u Zagrebu održan prvi Uskrs fest. Ne samo da je nemoguće nabrojiti sve glazbenike koji su se otada okušali u tom žanru, nego se i festivala namnožilo, od Sudamja festa u Splitu i Papa festa u Solinu, preko Hosana festa u Subotici i Hvalospjeva ljubavi u Varaždinu do Bono festa u Vukovaru i Svjetlost dolazi u Zadru.
Mlade je na komponiranje i izvođenje vlastitih duhovnih pjesama potaknuo Drugi vatikanski sabor, kad su u crkve ušle električne gitare. Dotad su crkvene pjesme pisali uglavnom svećenici i morale su imati čvrstu teološku podlogu. Mora se priznati da su te stare svećeničke pjesme još uvijek u crkvama najomiljenije, premda njihovih tvoraca davno nema među nama – poput dubrovačkog isusovca Petra Perice, autora himana “Rajska Djevo, kraljice Hrvata” i “Do nebesa nek se ori” koga su partizani ubili 1944. na Daksi.
Pjesme mladih, uz rijetke iznimke, nisu ušle u bogoslužje, ali stvorile su nešto drugo – glazbenu supkulturu koja omogućuje druženje velikih mnoštava. Ta supkultura nije in kao neke druge, o kojima mediji mnogo i rado pišu, kao recimo o grafiterima, ali žilava je. Nadživjela je i šminkere i hašomane, i hipije i pankere, i rave, i acid, i house, i disco, i novi val.
Njihovu glazbu kritičari zaobilaze, ali izvođači imaju veću publiku od razvikanih zvijezda i traju mnogo dulje od negdašnjih zaboravljenih mladih nada. No ne mogu ući u mainstream medije zbog svojih ograničenih ambicija: oni ne pjevaju o društvenoj stvarnosti, nego o vjerskoj, i zato ih se ne razumije izvan Crkve.
Već su i sama imena bendova šifrirana, poput ovogodišnjih izvođača kao što su Božja pobjeda, Božja slava band ili Emanuel, a da se i ne govori o temama pjesama koje se u 90 posto slučajeva sastoje od lutanja u potrazi za Bogom.
Nerazumljivo i nezanimljivo Sve je to medijima nerazumljivo i nezanimljivo jer se o Crkvi izvješćuje samo u dva slučaja – ako je netko nekog napastovao ili je netko nešto pronevjerio. Crkvu se u liberalnim medijima promatra izvana i prikazuje onako kako je se i zamišlja: kao monstruoznu tvorevinu od bogatstva i hijerarhije, koja ništa drugo ne čini nego gleda kako da kome uzurpira kakvu slobodu. Mediji u tu sliku vjeruju i sami je proizvode jer tipično prenose biskupska izvješća, teško razumljiva i pomalo izvan vremena i prostora.
Sav onaj nevidljivi dio ledenjaka, Crkva koju čine obični ljudi, časne u dječjim vrtićima, mlade obitelji, studenti, skromni redovnici i župnici, bakice s krunicama, dakle redovan život, bez glamura i s mnogo poteškoća, medijski je nevidljiv, zbog čega se pogrešno misli da ne postoji.
Na Maksimiru se moglo vidjeti kako Crkva stvarno izgleda i čime se zbilja bavi, a to nije politika. Ne bavi se ni Vatikanskim ugovorima, ni vjeronaukom u školi, ni crkvenim nekretninama, ni raspravama o tome je li nerođeno dijete osoba, ne bori se ni za reproduktivna ni za seksualna prava. Zapravo se uopće ne bori, nego ljudi jednostavno uče i rade, i to je ono o čemu se ne može izvijestiti.
Mediji promiču mišljenje da samo aktivizam mijenja svijet i da je sve aktivističko silno napredno i korisno. Zbog toga nastaje silna inflacija riječi, a tvorac nekog transparenta uživa veći ugled od majke četvero djece. Međutim, riječ aktivizam je u katoličkom svijetu uvijek bila prikrivena pogrda: aktivistom se smatralo potrkušce koji pokušavaju ovo ili ono, ali u sebi nemaju stabilnosti i sigurnosti vjere; koji nemaju molitveni život, pa sve rade bez unutarnjeg poriva; vanjskim uspjesima pokušavaju nadoknaditi unutarnju prazninu.
Maksimirski koncert pokazao je da vjera nije samo u nadležnosti hijerarhije nego se ljudi mogu i sami organizirati; mladima je puno zanimljivija od najmodernijih ideologija; ne mora izazivati sukobe i društvene sumnje, nego može jednostavno pozvati na ples; politika ju je prognala, glazba joj je pružila utočište.
Na koncertu je bilo puno mladih iz svih dijelova Hrvatske Prema procjenama, na maksimirskom se stadionu u subotu okupilo oko 50.000 ljudi, uglavnom mladih iz svih dijelova zemlje. Scenografija je bila produkcijski vrlo dojmljiva. Nastupale su i glazbene zvijezde poput Tonija Cetinskog, Doris Dragović, sestara Husar, a na koncertu duhovne glazbe viđene su i mnoge druge javne osobe. Prema sociolozima, ovakvi su koncerti dobro posjećeni zbog dobre energije koju šire te na njih ne dolaze nužno samo vjernici
