Razmišljanje o liturgijskim čitanjima 32. nedjelje kroz godinu

Bog nije Bog mrtvih, nego živih (Lk 20, 38)

Teško bismo mogli naći čovjeka koji se barem nekada u životu nije pitao: „Što poslije smrti? Za što se isplati živjeti?“ Što bivamo stariji, to se češće o tome propitujemo. Kod mnogih ćemo uočiti jasnu čežnju za životom koji će trajati, za besmrtnošću. Time otkrivamo da je u svakome od nas prisutna težnja za puninom života, za vječnošću.

Čežnja za vječnim životom izvire iz temeljne istine kršćanske vjere, iz Kristova uskrsnuća, po kojem je nama potvrđen život nakon smrti. Po vjeri u uskrsnuće ogleda se naša vjera, mjeri se i očituje njezina dubina i snaga. Po vjeri u Kristovo i vlastito uskrsnuće, te život u Bogu bez kraja svjedočimo svoj kršćanski identitet, svoje postojanje sada i u budućnosti. Vjerujemo da „kao što Krist umrije i uskrsnu“, tako ćemo svi umrijeti i uskrsnuti.

Kada slušamo govor o uskrsnuću, radi ograničenosti vlastitoga razuma s jedne strane, te otajstvenosti događaja Kristova uskrsnuća i razumijevanja nama obećanoga uskrsnuća s druge strane, rodi se u nama sumnja, koju bismo mogli – više ili manje jasno – formulirati: „A tko zna da je to baš tako?“ Ili slična plitka razmišljanja. Puno toga iz stavova i ponašanja suvremenoga čovjeka, pa nerijetko i kršćana, relativizira, poljuljava, čak demantira vjeru u uskrsnuće. Želimo li da vjera u uskrsnuće sačuva u nama svoju snagu, hrani našu nadu, potrebno je bespogovorno prihvatiti Isusovu riječ: „Ja sam uskrsnuće i život: tko vjeruje u mene, ako i umre živjet će“. Potrebno je Kristu, uistinu, vjerovati. On - Isus Krist, Uskrsli i Živi, darovatelj je novoga i vječnoga života u Bogu nakon smrti.

On je – kako bilježi današnje evanđeoske izvješće - raspravljao sa saducejima, koji su predstavljali bogati sloj židovskoga društva. Sve su mjerili i vrednovali po bogatstvu, po onome „imati“. Sve su tumačili, pa i brak, po kriteriju posjedovanja: čije je što i što kome pripada, kome pripada žena… Zato nisu vidjeli smisla uskrsnuću; nisu ga nikako mogli pojmiti. Gledali su na sve ljudskim kategorijama. Nisu se mogli izdići iznad pojavnoga, materijalnoga kao toliki, nažalost, do danas. Sjetimo se: već smo jučer, prekjučer istu temu doticali. Isusov odgovor otvara drugu perspektivu, te pomaže da čovjek svoj život izgrađuje i na duhovnoj dimenziji, odnosno u cjelovitosti svoga postojanja. Pa i u povezanosti sa životom u Bogu, po kojemu sve živi.

Smrt nije put u ništavilo, kako neki smatraju, ili povratak u neki materijalni način života. Po smrti čovjek ide k svojoj punini, k Bogu koji ga je stvorio i u Sinu otkupio. Nakon smrti događa se „procvat“ života u punini, prijelaz iz zemaljskoga života u vječni u kojem se život usavršava i nastavlja trajati.

O svemu se tome, dragi prijatelji, ne bojmo se razmišljati i svjedočimo da smo „sinovi uskrsnuća“. Naša vjera u uskrsnuće može već ovdje prerasti u snažno duhovno iskustvo susreta s Kristom Uskrslim, iskustvo preobrazbe s njim na novi život, „u svetosti i pravednosti“, koji će svoju puninu dosegnuti u vječnosti.

Kada su svetoga papu Ivana XXIII. na samrtničkoj postelji liječnici pokušali tješiti, kako se radi samo o nekakvoj upali, on je rekao: „Moje stvari su spremne!“ A kada mu je tajnik bojažljivo rekao kako je to možda njegov posljednji dan, Papa ga je ohrabrio: „Ja sam potpuno miran. Zar da se bojim čuti Gospodinovu riječ: ̍Danas ćeš biti sa mnom u raju?̍“

Dao Bog i nama takvu vjeru i takav mir; dao nam svoje svjetlo u Isusovim riječima i obećanjima, kako bismo na njih oslanjali svoju sadašnjost i budućnost. Hvala vam za mogućnost dijeljenja promišljanja u svjetlu njegovih riječi.