Trojstvo je, u kršćanskom nauku, jedinstvo Oca, Sina i Duha Svetoga kao tri osobe u jednom božanstvu. Nauk o Trojstvu smatra se jednom od središnjih kršćanskih doktrina o Bogu. Ukorijenjeno je u činjenici da je Bog kršćane upoznao u trostrukom liku: (1) kao Stvoritelj, Gospodar povijesti spasenja, Otac i Sudac, kao što je objavljeno u Starom zavjetu; (2) kao Gospodin koji je u utjelovljenom liku Isusa Krista živio među ljudima i bio prisutan u njihovoj sredini kao „Uskrsli“; i (3) kao Duh Sveti, kojega su doživljavali kao pomoćnika ili posrednika u snazi novog života.
Niti se riječ „Trojstvo“ niti izričita doktrina pojavljuju u Novom zavjetu, niti su Isus i njegovi sljedbenici namjeravali proturječiti Šemi (Šema - židovska vjera) u hebrejskim spisima: „Čuj, Izraele: Gospodin, Bog naš, jedan je Gospodin“ (Ponovljeni zakon 6: 4).
Međutim, najraniji kršćani morali su se nositi s implikacijama dolaska Isusa Krista i pretpostavljene Božje prisutnosti i snage među njima - tj. Duha Svetoga, čiji je dolazak bio povezan s proslavom Pedesetnice. Otac, Sin i Duh Sveti bili su povezani novozavjetnim odlomcima kao što su: „Idite dakle i učite sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“ (Matej 28:19); i u apostolskom blagoslovu: „Milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Božja i zajedništvo Duha Svetoga neka bude sa svima vama“ (2. Korinćanima 13:13). Stoga je Novi zavjet uspostavio osnovu za nauk o Trojstvu.
Doktrina se razvijala postupno tijekom nekoliko stoljeća i kroz mnoge kontroverze. U početku su i zahtjevi monoteizma naslijeđeni iz Hebrejskih spisa i implikacije potrebe za tumačenjem biblijskog učenja grčko-rimskim religijama zahtijevali da se božansko u Kristu kao Riječi ili Logosu tumači kao podređeno Svevišnjem Bogu.
Alternativno rješenje bilo je tumačiti Oca, Sina i Duha Svetoga kao tri načina samootkrivanja jedinog Boga, ali ne kao različita unutar samog bića Boga. Prva tendencija prepoznala je različitost među trojicom, ali po cijenu njihove jednakosti, a time i jedinstva.
Druga je prihvatila njihovo jedinstvo, ali po cijenu njihove različitosti kao „osoba“. Vrhunac tih sukoba bila je takozvana arijanska kontroverza u ranom 4. stoljeću. U svom tumačenju ideje o Bogu, Arije (svećenik, teolog iz 4. stoljeća) je nastojao zadržati formalno razumijevanje Božjeg jedinstva. U obranu te jednakosti morao je osporiti istovjetnost suštine Sina i Duha Svetoga s Bogom Ocem. Tek kasnije u 4. stoljeću različitost trojstva i njihovo jedinstvo spojeni su u jednu jedinstvenu doktrinu o jednoj biti i tri osobe.
Na koncilu u Niceji 325. godine iznijeta je ključna formulacija te doktrine u svom priznanju da je Sin „iste tvari kao i Otac“, iako se vrlo malo govorilo o Duhu Svetom. Tijekom sljedećih pola stoljeća sveti Atanazije branio je i usavršio nicejsku formulaciju, a do kraja 4. stoljeća pod vodstvom svetog Bazilija Cezarejskog, svetog Grgura Niskog (ne, Ninski) i svetog Grgura Nazijanskog ( Kapadokijski oci), nauk o Trojstvu poprimio je u znatnoj mjeri oblik kakav se održavo od tada. Prihvaćen je u svim povijesnim ispovijestima kršćanstva, iako je utjecaj prosvjetiteljstva smanjio njegovu važnost u nekim tradicijama.
