Milost Božja je stvarna, tu je, velika je. Ali kao i uslišavanje naših molitava, ni milost nije ekspres pomoć. Ako kontinuirano radimo i živimo u vjeri, osjetit ćemo milost, i to baš u trenu kad nismo niti razmišljali o tome, kad smo skroz smetnuli s uma naše vapljenje Bogu da nam se smiluje.
Često zavapimo Bogu da nam bude milostiv. To ne bude niti molitva, nego samo naš vapaj Bogu da nam je stvarno teško, da ne znamo što i kako. Sami se osjećamo bespomoćno, sliježemo ramenima na breme koje nas pritišće. Mi to ne možemo, vrlo patimo, teško nam je, ali Bog nam može pomoći. Zato i taj naš vapaj.
Važno je ponoviti da nikad ne očekujemo ispunjenje naših želja. Kao prvo zato što Bog tako ne djeluje, kao drugo, možda se uopće ne ostvari što molimo i vapimo. Možda to uopće nije Božji plan za nas. Ako se i ne ostvari, nema veze, nastavak naše patnje se nastavlja, i mi moramo to prihvatiti. Ali također u svakom trenu moramo znati da Bog za nas ima bolji plan. Mi smo Božja djeca, Bog nas voli, i to je najvažnija misao vodilja koju moramo imati kad smo opterećeni raznim bremenom.
Ako prolazimo kroz grubi period, lako zaboravimo kroz koliko toga lijepoga smo prošli. Prisjetimo se samo koliko smo uživali i zahvaljivali se Bogu. I u dobru i u zlu, Bog je s nama, i zato mi moramo biti s Bogom i kad nam je dobro, ne samo ga zazivati kad je loše. Moramo biti ustrajni u našoj vjeri u Božju milost.
Utješite se sestre i braćo, dat će nam Bog i više od tog što molimo. Na nama je da budemo ustrajni u vjeri i nadi!
Mir i dobro!
